Oko rata u Ukrajini, europski čelnici počinju činiti ustupke — stvarnosti

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski jučer se sastao s europskim čelnicima uoči vrlo najavljivanog sastanka Donalda Trumpa s Vladimirom Putinom na Aljasci. Poziv, kojem se pridružio i Trump, smatran je posljednjom prilikom Europe i Ukrajine da utječu na razmišljanje američkog predsjednika prije američko-ruskog summita u Anchorageu, piše Responsible Statecraft.

Kako se ukrajinska situacija na bojištu progresivno pogoršava, a Trump ponavlja svoj pritisak za prekid vatre, europski su čelnici počeli činiti ustupke realnosti. Najzapaženije, njemački kancelar Friedrich Merz jučer je rekao da bi bojišnica trebala biti polazište za teritorijalne pregovore, ponovivši nedavnu izjavu glavnog tajnika NATO-a Marka Ruttea da bi možda trebalo de facto priznati rusku okupaciju ukrajinskog teritorija, dodaje se u tekstu.

Štoviše, kao odgovor na Putinov prošlotjedni prijedlog da se dogovori prekid vatre u zamjenu za ukrajinsko povlačenje iz ostatka Donjecke oblasti, Europa i Ukrajina inzistiraju da svaka razmjena teritorija mora biti obostrana. Iako europski čelnici ostaju čvrsti u stavu da se načelo teritorijalnog integriteta mora poštivati, ovi potezi jasno označavaju pomak u odnosu na tvrđi stav koji su držali tijekom prve tri godine rata.

Unatoč tome, neki aspekti europskog stava ostaju iluzorni.

Prije jučerašnjeg sastanka s Trumpom, Ukrajina i njezini europski partneri dogovorili su niz načela za pregovore s Rusijom. Među njima je i već dugo zastarjelo uvjerenje da Rusija ne može imati pravo veta na pristupanje Ukrajine NATO-u, iako je Trumpova administracija tu mogućnost već odbacila. Čak ni Trumpov daleko transatlantski naklonjeniji prethodnik Joe Biden nije bio spreman poduzeti konkretne korake kako bi članstvo Ukrajine u NATO-u postalo stvarnost, dodaju iz Responsible Statecrafta.

Multipolarni svijet

U sve multipolarnijem svijetu — u kojem Sjedinjene Države imaju ograničene resurse za reagiranje na više kriza u različitim regijama — Washington si ne može priuštiti preuzimanje dodatne, čvrste sigurnosne obveze prema zemlji u kojoj, za razliku od zapadne Europe, njegovi vitalni interesi nisu izravno ugroženi. Europljani koji zagovaraju da bi obrana Ukrajine trebala na kraju pasti na američka leđa ne samo da imaju moralno dvojben stav, nego i strateški nepromišljen, jer to šalje poruku da Europa ostaje vazal podložan američkim pritiscima, poput nedavnog popuštanja Trumpu po pitanju trgovine.

Još gore, Europljani riskiraju propuštanje prilike da svoju težinu usmjere na pregovore o realističnijim sigurnosnim jamstvima za Ukrajinu. To bi moglo uključivati inzistiranje na pravu Kijeva da zadrži dovoljno veliku vojsku u mirnodopsko vrijeme kako bi se obranio i odvratio Moskvu, pravno obvezujuće sporazume o održavanju zaliha određenog oružja koje bi se automatski isporučivalo Ukrajini u slučaju nove ruske invazije, te pritisak na Moskvu da prihvati reguliranu prisutnost europskih vojnih snaga na ukrajinskom tlu ograničenu na aktivnosti poput obuke i održavanja naoružanja.

Europa ne može tvrditi da je “geopolitički akter” ako se, po ključnim pitanjima rata i mira, i dalje fokusira na predstavljanje načela svom supersilnom pokrovitelju umjesto da pregovara o teškim sigurnosnim pitanjima sa svojim susjedima i protivnicima. Inzistiranje na ukrajinskom pravu da pristupi NATO-u kao pitanju načela odražava “kraj povijesti” mentalitet — onaj koji privilegira držanje lekcija nad istinskom diplomacijom. Činjenje toga dok se istodobno preuzima uloga “geopolitičkog aktera” ironično je samo dodatno narušilo reputaciju Europske unije kao iskrenog i dosljednog normativnog aktera, stoji u tekstu.

Ustupci europskih čelnika realnosti kada je riječ o granicama malo znače ako se uzme u obzir da rat u Ukrajini nije prvenstveno o teritoriju. Njegovi korijeni leže u ruskoj percepciji da joj je uskraćeno pravo na značajniji utjecaj na oblikovanje europskog sigurnosnog poretka nakon Hladnog rata, uključujući geopolitičko svrstavanje država na njezinoj granici.

Neprepoznavanje ovog problema osigurava da će šire europsko područje ostati fragmentirano, održavajući osjećaj nesigurnosti i u Rusiji i u ostatku Europe. Posljedično povećanje vojnih proračuna, nauštrb socijalne potrošnje, potaknut će daljnji rast populizma diljem Europe. S krajnjom desnicom koja je već na vlasti ili vodi u anketama u četiri najveće europske ekonomije, to nije scenarij koji bi liberali trebali priželjkivati.

Rusko sve jače okretanje neliberalizmu kod kuće i asertivnosti u inozemstvu uoči potpune invazije na Ukrajinu uvjerilo je mnoge Europljane da Rusija “napušta” Europu. Takav stav miješa Europsku uniju s Europom u širem smislu. Povratak rata u srce europskog kontinenta, koji je osnažio snage što propituju vrijednost europskog projekta, pokazuje da vizija Mihaila Gorbačova o “zajedničkom europskom domu” i dalje ostaje na povijesnom dnevnom redu.

Sigurnosna jamstva

Europski čelnici prirodno traže sigurnosna jamstva za Ukrajinu u zamjenu za bilo koji teritorij na koji bi Kijev pristao odustati, posebno zato što bi takva jamstva omogućila stabilnost potrebnu za obnovu Ukrajine i nastavak procesa pristupanja E.U.-u. Istodobno, iako predstoji mnogo prepreka, u tjednima nakon sastanka na Aljasci Putin i Trump mogli bi se uspjeti dogovoriti oko širokog okvira za rješavanje sukoba i provedbu prekida vatre, na što bi se i Zelenskog moglo nagovoriti — jer ono što Kijev riskira izgubiti na bojištu, mogao bi ustupiti u zamjenu za nešto za pregovaračkim stolom.

Ako se nakon summita u Anchorageu pojavi osjećaj napretka, europski bi čelnici bili nerazboriti kad bi zadržali svoj tvrdi normativni stav o tome kako bi trebao izgledati sigurnosni poredak kontinenta. Takav bi pristup ne samo izbacio Europu iz bilo kakvih pregovora o budućnosti tog poretka, nego bi i narušio njezin ugled u očima svijeta, čineći da se čini kao da su oni jedina strana koja se protivi miru nakon više od tri godine skupog rata.

Budući da svoje resurse mora pažljivo čuvati u multipolarnom svijetu, Washington mora oblikovati pragmatičniji odnos s Rusijom, dok istodobno potiče ostatak Europe da postane autonomniji i odgovorniji stup kontinentalnog sigurnosnog poretka. Prvi zadatak ovisi o postizanju nagodbe u ratu u Ukrajini.

Drugi zahtijeva da Sjedinjene Države uvjere svoje europske saveznike da odustanu od pristupa koji riskira pražnjenje E.U.-a iznutra, fragmentiranje europskih društava i potkopavanje osjetljivog diplomatskog procesa koji sada ozbiljno započinje na Aljasci, zaključuje se.